Da... smak svijeta...

No ekipa si zabrijava da neki Nibiru ili tak nekaj dolazi

a još i tranzit Venere preko Sunca u lipnju 2012...ufff

Terrence McKenna se rodio 1946. u Coloradu, a umro 2000. godine. Njegovu biografiju i više informacija o njegovom životu možete naći na Internetu. Prije svega treba napomenuti da je McKenna bio filozof, a tek zatim sve drugo što mu se pripisuje. U stvarnosti tragao je za istinom i pokušavao je (a možda zapravo i je) vidjeti svijet iz neke druge perspektive, šireći svoja "vrata percepcije". Pripisuje mu se uporaba raznih halucinogenih sredstava na tome putu, posebice DMT-a, snažnog halucigenog sredstva za koje je saznao proučavajući šamanizam u Južnoj Americi. DMT se dobiva od određenih vrsta biljaka, a neki ga uspoređuju s LSD-om. McKenna je govorio da DMT proširuje čovjekovu percepciju utoliko što se može izdići iznad fizičkog, i zapravo osjetit jedinstvo svijeta te shvatiti i usvajati nova znanja koja nisu moguća za shvaćanje u našem normalnom, materijalnom svijetu.

Zanimljivo je tu napraviti jednu malu digresiju i spomenuti Francisa Cricka, koji je zajedno s Jamesom Watsonom otkrio DNA 1953. godine. Crick je preminuo 2004. godine, međutim povjerio se nekim svojim bliskim prijateljima da je 50-ih godina u vrijeme dok je radio na tom DNA-projektu, uzimao male količine LSD-a kako bi proširio svoju percepciju i kako bi bio u mogućnosti shvatiti što je DNA zapravo. Naravno, ukoliko se potraži na Internetu, pstoje informacije da je i nekolicina drugih znastvenika također koristila LSD za širenje percepcije, ali koliko je to istina, vjerojatno nikad nećemo saznati.

Vratimo se na McKennu. Početkom 70ih godina, McKenna je napisao jednu zanimljivu knjigu i predstavio svijetu svoju teoriju o vremenu. Novelty Theory ili Teorija noviteta kaže kako vrijeme zapravo akcelerira, tj. da se sve više novih stvari simultano odvija na svijetu kako vrijeme protječe. Također je pretpostavio ciklično kretanje vremena, tj. da je vrijeme zapravo kružnog karaktera automatski pretpostavljajući da svaki ciklus ima točku početka i točku kraja. Kako bi otkrio te točke, pozabavio se I Chingom. I Ching je najstarije kinesko pismo, a prema nekim podacima i najstarije pismo na zemlji uopće. Prema legendama i mitovima, to pismo je ljudima dano od strane bogova (ili Boga) te samim time je višeg karaktera. Treba također napomenuti da se I Ching dugo vremena već koristi za predviđanje budućnosti, slično nešto tarotu i astrologiji. Pismo se sastoji od 64 simbola. Međutim zanimljivo je da je samo pismo građeno na binarnoj osnovi, tj. računalnog je karaktera. McKenna je promatrao razlike u bitovima susjednih simbola i na temelju tih razlika stvorio jednu konačnu funkciju. Zatim je tu funkciju iterirao tj. fraktalizirao je kako bi dobio fraktal. Tako je dobio jednu cikličnu funkciju koju je nazvao Vremenski val (Time-Wave Zero). TWZ je zapravo jedna matematička teorija koja u sebi sadrži elemente kaosa i fraktala i zanimljivo je da ju dosada nitko nije uspio matematički pobiti, vjerojatno iz razloga što sama teorija kreće iz pomalo lucidne teorije da je I Ching zapravo "bogom-dan" tj. da je na neki način apsolutan i da je referentno mjerilo protjecanja i promjene vremena. Time se naravno ne može naći dokaz koji to podupire, ali teško je naći dokaz koji to osporava, a samim time teško je osporiti i McKenninu teoriju. Koliko je ova teroija vjerodostojna, nitko ne može sa sigurnošću tvrditi, međutim prva spominje famoznu godinu 2012. I da stvar bude još zanimljivija, kraj ciklusa koji McKenna navodi ima i točan datum, 21.12.2012. Ovaj datum je vrlo važan jer se spominje i u drevnoj civilizaciji Maya, ali o tome nešto kasnije.

Dakle, McKenna je dao točan datum onoga što je on nazvao transformacijom. Njegova ideja je bila da će na kraju tog vrmenskog ciklusa čiji je datum 21.12.2012. čovječanstvo zajedno s našom planetom prijeći u stanje singulariteta, a laičko fizičko objašnjenje singulariteta bi bilo jednostavno postojanje u svim točkama prostora u svim točkama vremena u istom trenutku. Tj. neko hipotetičko biće u singularnosti ne bi poznavalo prostor niti vrijeme, nego bi bilo u mogućnosti postojati svagdje i za svagda.

Ukoliko želite detaljnije proučiti ovu McKenninu teoriju i njegov rad, na Internetu se može naći mnogo informacija, pa čak i njegovi neki intervjui na YouTubeu. Također mislim da u našim knjižnicama postoje njegove knjige koje možete pobliže proučiti. Za ovire naše istrage dovoljno je znati izloženo u ovom poglavlju.

Maye su civilizacija čije zlatno doba traje od 200. do 800. godine poslije Krista. Međutim, i prije pojave Maya, područje Centralne Amerike nastanjivale su neke vrlo napredne civilizacije. Najstarija od njih, svakako su Olmeci ili “gumeni ljudi”. Pojavljivanje ove olmečke civilizacije smješta se 1200. godina prije Krista, a neki stručnjaci smatraju da je i starija. Ovu kulturu karakterizira napredna matematika i astronomija, i vrlo je vjerojatno da su ova matematička i astronomska znanja preuzele civilizacije koje su se poslije pojavljivale, posebice Maye. Jedna zanimljivost očuvana iz olmečke kulture je i kip “Buddhe” koji prikazuje orijentalnog čovjeka (karakteristične crte lica i iskošene oči) u položaju meditacije. Čudno je to što prema suvremenoj povijesti te dvije civilizacije nikako nisu mogle biti u kontaktima.

Nakon Olmeka, na scenu stupaju Tolteci, koje također karakterizira napredna matematika i astronomija, ali i jedna novost; vrlo napredno graditeljstvo. Njihovi hramovi su ubrajaju u najstarije masivne i zuzetnom preciznošću i čvrstinom izgrađene objekte na području Centralne Amerike.

I tek tada na scenu stupaju Maye koje karakteriziraju osobitosti obje prije navedene civilizacije. Moguće je da su Maye nastale sintezom olmečke i toltečke, kao najnaprednija civilizacija koja je obitovala na ovom području. Međutim, ova civilizacija znanja i duhovnosti misteriozno nestaje oko 800.-te godine poslije Krista, kada se pojavljuju Azteci, inače vrlo ratničko pleme, kojima se i pripisuje neobično sporni običaj žrtvovanja. Azteci, bez naprednijeg znanja, zaposjedaju napuštene gradove Maya i njihova znanja i kulturu uklapaju u vlastitu civilizaciju. Vrlo je vjerojatno da Azteci nisu razumijeli pravu prirodu značenja originalnog Mayanskog znanja nego su ga interpretirali prema vlastitom nahođenju, što do današnjeg dana predstavlja misteriju mnogim arheolozima i istraživačima isinske Mayanske kulture. Sedam stoljeća nakon nestanka civilizacije Maya dolazi Cortes sa svojim konkvistadorima i za našu zapadnu kulturu i povijest, počinje i povijest civilizacija Centralne Amerike, koje se sve donedavno smatralo izrazito primitivnima i barbarskim.

Ali, proučavajući tu misteriozno nestalu civilizaciju Maya, došlo se do fascinantnih zaključaka. Naoko primitivna kultura, koja nije poznavala ni teleskop ni točak, znala je za mnoge stvari koje smo mi tek nedavno otkrili. Maye su znale da živimo u Galaksiji i gdje se točno nalazi centar naše Galaksije. Iz svega 4 sačuvana kodeksa – “knjige” ispisane hijeroglifima (od njih nekoliko stotina koje su stradale u spaljivanjima konkvistadora) doznajemo da su odlično poznavali planet Veneru, njezine periode (koje inače nisu pravilne nego se ponavljaju svakih 40 godina) i njezine tranzite preko Sunca (binarni tranziti koji se ponavljaju svake 104 godine). Također smo iz tih kodeksa naučili o njihovom svetom kalendaru – “Dugačko brojanje” – kalendar koji se proteže na period od 5125 naših godina i započeo je 14. kolovoza 3114. godine prije Krista (prema nekim izvorima 3117.). Taj kalendar označava trajanje Četvrtog svijeta kako su ga Maye nazivale, a koji traje još i danas. Maye su također poznavale solarni ciklus, period od prosječno 11,5 godina koje je suncu potrebno od jednog solarnog maksimuma do slijedećeg (ili minimuma). Ovaj solarni ciklus nazivali su “disanjem” Sunca i govorili su da je potrebno 23 godine (11,5 x 2) da Sunce “udahne i izdahne”. Također su nova istraživanja pokazala da kalendar “Dugoročno brojanje” ima velike povezanosti sa solarnim ciklusima jer određuje “cikluse” solarnih ciklusa u trajanju od 200-tinjak godina. Ovo Maurice Cotterell iznosi u svojoj knjigi “Proročanstvo Maya” i svako je još jedna fascinantna činjenica iz kulture Maya koja se treba još pobliže istražiti.

Zaista je mnogo toga naprednog u znanju Maya, od astronomskih činjenica kojima su raspolagali pa do matematičkog sustava koji su koristili. A još je čudnije, njihova ogromna opsesija vremenom. Posjedovali su 22 različita kalendara. Čak i naš kalendar od 365,25 dana su koristili, ali samo za određivanje kada treba sijati, a kada žeti (zbog godišnjih doba). Međutim njihov kalendar je bio mnogo puta precizniji nego onaj što ga mi koristimo; mi svake 4 godine dodajemo jedan dan, oni su to isto trebali učiniti svakih 10 000 godina.

Osim administrativnih kalendara i kalendara “Dugačko brojanje”, dva su kalendara bila neobično važna. To su Tzolkin i Tun. Tzolkin je bio kalendar od 260 dana i bio je više osobni kalendar za svakog čovjeka unutar zajednice. Nešto kao astrološki kalendar, svaki Mayanac bi se rodio pod određenim znakom unutar Tzolkin kalendara i svaki dan u Tzolkin kalendaru predstavljao je određeni znak. Taj znak bila je volja Prirode, Kreacije i po tome se trebalo živjeti kako bi se živjelo u skladu s Prirodom. Tun je bio kalendar kojeg su koristili vrhovni svećenici, kalendar koji se koristio za proročanstva i predviđanje astronomskih događaja poput pomračine Sunca ili tranzita Venere. Imao je 360 dana. Ova dva kalendara svećenici su koristili zajedno, tj. postavljene na 2 kruga sa 260 odnosno 360 zareza (dana, znakova). Jednom postavljeni u početi položaj, Mayanci bi okretali ova dva kalendara za jedan zarez svakog dana. Početna 2 znaka poklopili bi se ponovno nakon 52 godine što je bilo Mayansko stoljeće. Uočimo ovdje da 52 x 2 jednako 104 što je vrijeme Venerinog tranzita preko Sunca! Ova činjenica uopće ne začuđuje s obzirom da je i sam datum početka kalendara “Dugačko brojanje” – 3114. godina prije Krista – godina “Rođenja Venere” kako su je nazivali.

Međutim najfascinantnija činjenica je što “Dugačko brojanje” ima kraj, koji se smješta 23.12.2012. – isti onaj datum koji je dobio i Terence McKenna koristeći svoju matematičku teoriju početkom 70ih godina 20. stoljeća. Ali Mayanska verzija otkrivena je tek početkom 90ih, kada su ostvareni značajni pomaci u čitanju Mayanskih hijeroglifa. U proročanstvima Maya stoji da je to datum kada će početi “Peti svijet” – kojeg karakterizira podizanje ljudske svijesti na višu razinu kada će ljudi moći sami kreirati svijet prema svojim zamislima. Nije to nikakav kraj – “smak” svijeta, to je prelaženje u neku novu dimenziju produhovljene Kreacije gdje će vladati mir i ljubav.

Koliko su Maye bile u pravu, možda ćemo doznati uskoro, ali da li ovo treba uzeti u obzir proučavajući fenomen 2012? Pa svakako vjerujem da da, s obzirom da nisu pogriješili u ničem što su dosad rekli, s obzirom da su posjedovali zastrašujuće mnogo znanja čije izvorište ne možemo odgonetnuti, ne bismo smjeli olako odbaciti sustav njihova vjerovanja samo zato jer se on kosi s našim.

Iako se McKennin rad ne može uzeti kao znanstvena činjenica, bitno ga je napomenuti jer među prvima spominje godinu 2012. kao godinu nekih globalnih promjena. I to još prije više od 30 godina. Međutim, pravo je vrijeme da se postavi pitanje koje znanstvene i dokazane činjenice možemo povezati sa 2012. godinom.

Jedna od najfascinantnijih činjenica je poravnanje osi rotacije Zemlje s galaktičkim ekvatorom. Da bi se shvatilo kako dolazi do toga treba u našu raspravu uvesti pojam precesije. Precesija je kružno gibanje rotacijske osi nekog tijela, koje se odvija pod određenim kutom i s određenom periodom. Najjednostavniji primjer precesijskog gibanja je tzv. zvrk. U slučaju Zemlje, kut precesijskog gibanja je oko 23.5 stupnja, a njegova perioda oko 25.600 do 26.000 godina. Najviše istraživača spominje podatak od oko 25.800 godina.

Važnost precesije je u tome što uslijed njezinog gibanja dolazi do pomjeranja položaja zvijezda na nebu, tj. nebo prije recimo 3.000 godina nije istovjetno nebu danas jer postoji otklon od nekoliko stupnjeva u položaju zvijezda zbog precesijskog gibanja. Također neki istraživači tvrde da je upravo precesija razlog zbog periodičnih klimatskih promjena Zemlji – razlog pojavljivanja ledenih doba. Srpski matematičar i inžinjer Milutin Milanković je promatrao vezu između precesije i ledenih doba i uočio podudarnosti i cikličnost pojava. Zbog njegova doprinosa ta ciklična veza precesije i klimatskih promjena naziva se Milankovićevi ciklusi. Koliko je ta veza točna, teško je reći, ali poveznice u uzorcima precesije i promjene klime očito postoje.

No osim promjene položaja zvijezda i moguće poveznice s periodičnošću ledenih doba, precesija je bitna po još jednoj stvari. Svakih 26.000 godina, upravo zbog Zemljine precesije, dolazi do poravnanja osi Zemljine rotacije i središta naše Galaksije.

Naša Galaksija se sastoji od 200 – 400 milijardi zvijezda, ima oblik diska i nekoliko spiralnih linija po kojima se kreću zvijezde izvan centra. Centar Galaksije obiluje najstarijim zvijezdama naše Galaksije, ogromne je mase, a prema nedavnim istraživanjima pretpostavlja se da se u centru nalazi i velika crna rupa. Upravo taj centar Galaksije, ogromne mase je kao nama naše Sunce – centralna točka oko koje orbitiraju sve ostale zvijezde.

Naš Sunčev sustav udaljen je oko 26.000 svjetlosnih godina od centra Galaksije i giba se brzinom od 220 – 240 km/sec oko centra Galaksije. Npr. Zemlja se oko Sunca giba brzinom od oko 30 km/sec. Osim ogromne gravitacijske sile Sunca koja djeluje na na planet, sile iz centra Galaksije su još veće s još većim utjecajem, no mi ih zanemarujemo jer te sile vrlo vjerojatno definiraju našu fizčku okolinu. Također treba napomenuti da iz centra stižu mnoga zračenja. Npr. jedan projekt u sklopu HAARP-a otkrio je da centar Galaksije emitira ogromne količine zračenja (moguće od mnogih supernovi, od crne rupe, te snažnih pulsara koji tamo obitavaju. Međutim, što je fascinantno je da su ta zračenja vrlo usmjerena, prema riječima istraživača „zračenja su poput strijela“. Dužine su nekoliko desetina svjetlosnih godina, a njihova širina iznosi svega 2-5 svjetlosnih godina.

Nakon podužeg, ali šturog upoznavanja sa fizikom naše Galaksije, vrijeme je da otkrijemo poveznicu s 2012. godinom. Naime upravo tada će se rotacijska os Zemlje i centar Galaksije poravnati s otklonom od 0 stupnjeva. Iako ovo poravnanje traje 20-ak godina zbog sporosti precesije, 2012. godina je godina kulminacije. Rijedak astronomski događaj se odvija upravo sada. Koliko je on bitan za Zemlju, to još nitko ne zna, ali ćemo spomenuti ovaj događaj prilikom obrade drevne civilizacije Maya.

Nama najbliža zvijezda je Sunce. Udaljena je oko 150 milijuna kilometara od Zemlje i svjetlosti Sunca treba 8 minuta da bi stigla do Zemlje. Sunce je definitivno centralni objekt obožavanja gotovo svih religija, pa i suvremenih, koje su jednostavno na neki način personificirale ovaj najveći objekt na našem mjestu. Razumljivo je zašto je Sunce izvor religija i predmet obožavanja; osim svjetlosti i topline, Sunce je zapravo najodgovorniji čimbenik za postojanje života.

Već su drevne kulture pratile Sunce i donijele mnogo zaključaka. Monumentalne građevine stare po nekoliko tisuća godina, saršeno su opisivale kretanja Sunca na našem nebu, od solsticija i ekvinocija do zenita. Sunce je bilo i mehanizam konstrukcije gotovo svih drevnih kalendara, kako bi se mogle pratiti godine koje prolaze. I naš kalendar počiva na centralnoj točki Sunca i kretanju Zemlje oko njega.

Već je Galileo početkom 17-tog stoljeća i izumom teleskopa uočio sunčeve pjege na njegovoj površini. No trebalo je proći još mnogo godina do pojave prve konstruktivne teorije o ovom otkriću. Možda i stoga što je baš to vrijeme, tijekom 17. i 18. stoljeća broj sunčevih pjega bio izrazit malen. Ovo razdoblje naziva se Maunderovim minimumom i velik broj istraživača dovodi ga u vezu sa tzv. "malim ledenim dobom" baš u to vrijeme, kada su se prosječne temperature spustile za gotovo jedan stupanj celzijusev. To je jedan od možebitnih dokaza kako sktivost na površini Sunca utječe na klimu na Zemlji i jedan je od glavnih argumenata znanstvenika koji odbacuju teroiju globalnog zatopljenja uzrokovanu čovjekom.

Početkom 19-tog stoljeća sunčeve pjege povratile su svoj intenzitet i to je omogućilo uočavanje periodičnosti njihova pojavljivanja. Tu peiodičnost uočio je 1843. Samuel Heinrich Schwabe nakon 17 godina proučavanja i rekonsrukcije aktivnosti Sunca prema sunčevim pjegama koje su vodili njegovi prethodnici, još od Galilea.

Uočeno je pravilno pojavljivanje broja Sunčevih pjega i to prosječno svakih 11.5 godina što je nazvano solarnim (sunčevim) ciklusima. Treba napomenuti da vrijeme solarnih ciklusa varira, od 9 pa do 14 godina, ali u zadnje vrijeme ta brojka je oko 11.5 godina što je i prosječna vrijednost.

1908. godine je George Ellery Hale dao nekoliko zaključaka o sunčevim pjegama i solarnim ciklusima, uvodeći novi faktor magnetskog polja. Pokazalo se da su sunčeve pjege samo povećanje aktivnosti magnetskog polja što uzrokuje smanjenje toka ioniziranog plina iz unutarnjih slojeva Sunca te na taj način snižava temperaturu. Sunčeve pjege u odnosu na okolinu površine Sunca u prosjeku imaju nižu temperaturu za 1500-2000 stupnjeva celzijevih što ih čini tamnijima i sa površine Zemlje ih detektiramo kao "pjege"

No također je bitna magnetska komponenta sunčevih pjega. Pokazalo se da se na početku ciklusa sunčeve pjege pojavljuju na oko 30 stupnjeva sjeverne i južne širine od ekvatora Sunca. Kako se intenzitet i veličina sunčevih pjega povećava, one se sele prema ekvatoru i oko 10 stupneva od ekvatora su najintenzivnije kada slijedi solarni maksimum. Magnetski polaritet sunčevih pjega na suprotnim heisferama (južnoj i sjevernoj) su suprotni te se nakon završetka solarnog ciklusa mjenjaju. Pa tako ustvari ukupan ciklus traje oko 23 godine, kada se polariteti magnetskog polja pjega vraćaju na početno stanje. Začudo, prije 2.000 godina to su znali i Mayanci koji su govorili da Suncu treba 23 godine za jedan "udisaj i izdisaj".

Solarni maksimumi vrijeme su najintenzivnije sunčeve aktivnosti. U tim trenucima, sunčev vjetar je također najintenzivniji. Solarni maksimumi obiluju intenzivnim zračenjima i izbacivanjem ioniziranih čestica, radialno se šireći duž ekliptike Sunčevog sustava. U ovakvim uvjetima, ovećanje magnetskog polja Sunca i povećana radijacija uzrokovana solarnim vjetrovima, slabe magnetsko polje Zemlje i utječu na strukturu ionosfere. Sunčev vjetar odgovoran je i za pojavu Aurore Borealis (polarne svjetlosti). U uvjetima najveće intenzivnosti sunčev aktivnosti, ova polarna svjetlost vidljiva je i na nižim geografskim šrinama, pa je tako 1958. godine bila vidljiva čak i u Meksiku. Solarni maksimum 1958. godine bio je najintenzivniji odkako se vrše mjerenja.

Posljednji solarni maksimum se bio je 2001/2002. godine i zbog veliko zračenja uzrokovao je probleme na enegetskoj infrastrukturi (zbog oscilacija u ionosferi) i oštetio nekoliko satelita u orbitama iznad Zemlje. Slijedeći solarni maksimum se očekuje 2011/2012. te se predviđa da će biti barem 30-50% intenzivniji nego onaj 2001. Očekuje se da će uzrokovati ozbiljne energetske probleme i oštetiti mnoge satelite. Problem predstavlja i trend slabljenja magnetskog polja Zemlje koje je u posljednjih 30-ak godina oslabilo čak 15-ak posto, a tj trend slabljenja čini se ubrzava. Nasuprot tome, magnetsko polje Sunca je vrlo nestabilno i aktivnost Sunca neprestano raste i iznenađuje NASA-ine znanstvenike. Tako da su izjavili da je ovaj solarni ciklus jedan od najiznenađujćih i najnepredvidljivijih do sada, jer su sva promatranja izvan granica predviđenih modela ponašanja.

U kolikoj mjeri Sunce zapravo može utjecati na život na Zemlji? Nešto što smo uzimali zdravo za gotovo, izgleda da je vrlo komplicirano. I još k tome, ponaša se na vrlo čudan način u posljenje vrijeme. Tek sada, kad imamo naprednu tehnologiju i mjerne instrumente, možemo zapravo pobliže promoriti našu najbližu zvijezdu. No umjesto da nam odgovori na pitanja koja nas muče stoljećima, novi podaci samo postavljaju nova još teža i kompliciranija pitanja. Bilo kako bilo, 2012. svjedočit ćemo novom solarnm maksimumu koji će definitivno u određenoj mjeri utjecati na naš svakodnevni život, ali u kolikoj, vrijeme će pokazati.

Galaktičko poravnanje je događaj koji se usko povezuje s Mayanskim kalendarom i općenito sa fenomenom 2012. godine. Zbog specifičnog datuma koji daje Mayanski kalendar, ali i Terrence McKenna, a to je 21.12.2012. tj. zimski solsticij, istraživači su taj datum povezali s tzv. „Galaktičkim poravnanjem“ i predstavili ovo poravnanje kao veliki astronomski događaj. Čak i sam pridjev „galaktičko“ djeluje vrlo značajno skrivajući pravu pozadinu stvari.

Prije svega treba napomenuti da se „galaktičo poravnanje“ događa svake godine na određeni dan, pa stoga i nije univerzalni događaj. Ono što se može istaći u trentnom periodu galaktičkog poravnanja je činjenica da pada u dane zimskog solsticija – točnije 21.12.2012.

Zemljino kretanje nije jednostavno kako se često misli i osim rotacije oko vlastite osi te rotacije oko Sunca uključuje i precesiju i nutaciju. Precesija je kružno gibanje same osi rotacije koje ima period od oko 26000 godina. Fizički primjer precesije najbolje objašnjava zvrk, kad ga zavrtimo jasno ćemo uočiti manifestaciju precesije njegove rotacijske osi. Precesijsko gibanje mijenja odnos Zemlje i Sunca, tj. mijenja nagib (kut) koji os rotacije Zemlje zatvara sa pravcem Zemlja – Sunce. Nagib precesije u Zemljinom slučaju je 23.5 stupnja, a ako podijelimo period precesije od 26 000 godina na 360 stupnjeva kruga, dobivamo da jedan stupanj precesije zahtijeva oko 72 godine. Dakle, uslijed zemljine precesije, svakih 72 godine zvijezde na nebu pomaknu se za jedan stupanj. Ovdje treba dodati još pojavu nutacije koja je odgovorna za lagano osciliranje precesije. Postoje ozbiljne teorije koje promjene klime na Zemlji i pojavu ledenih doba povezuju s precesijom i nutacijom. Milankovićevi ciklusi su jedna od takvih teorija koja kao temelj klimatskih promjena uzima zemljinu precesiju.

Galaktički ekvator je crta koja dijeli galaksiju na dva dijela. Promjer naše Galaksije iznosi oko 100.000 svjetlosnih godina, a Sunčev sustav je udaljen prema procjenama oko 30.000 svjetlosnih godina od centra Galaksije (od 26 - 30.000 svjetlosnih godina). Sam Sunčev sustav se na putu oko centra Galaksije kreće brzinom od oko 240 km po sekundi, a nagib ekliptike prema Galaktičkom ekvatoru iznosi prema nekim izvorima 62 stupnja. Jednom u godini, Zemlja je u takvom položaju u odnosu na Sunce da na taj specifičan dan Sunce „sviće“ pokazujući na centar Galaksije. Zbog precesije Zemlje ovaj dan se polako pomjera, pa je tako prije 2000 godina dan „galaktičkog poravnanja“ bio 25. studeni (25.11.) a za 2000 godina će biti 18. siječanj. Trenutno smo u fazi kada dan „galaktičkog poravnanja“ pada na zimski solsticij odnosno 21.12.

Zbog sporosti samog procesa precesije, ovaj događaj zahtjeva nekoliko desetaka godina, prije nego glaktičko poravnanje zauzme slijedeći datum. Rekli smo da za jedan stupanj precesije treba otprilike 72 godine. Sunce na nebu zauzima širinu od oko pola stupnja, pa time ciklus kompletnog galaktičkog poravnanja traje 36 godina. Samo galaktičko poravnanje počelo je 1980. godine s kulminacijom 1998. godine kada se 21.12. iste godine Sunce prividno nalazilo u samom centru Galaksije. Kraj galaktičkog poravanja je 2016. godine čime počinje proces novog galaktičkog poravnanja koje za datum ima 22.12. te će kulminirati 2032. godine.

Dakle, galaktičko poravnanje u ovom našem vremenu ima jedinu težinu što pada na zimski solsticij tj. 21.12. To nije nikakav univrzalni događaj i jedino je bitan za Zemlju. Mayanski kalendar završava 21.12.2012. godine. Ako je u tom datumu došlo do pogreške za samo jedan dan, a galaktičko poravnanje igra veliku ulogu u tom proročanskom događaju, onda bi godina poravnanja bila drugačija za čak 36 godina.

Jedini argument u cijeloj priči za pobornike proročanstava o velikim promjenama (ili kraju svijeta) 2012. godine je upravo zimski solsticij. Zimski solsticij je bio veoma važan astronomski događaj starim antičkim civilizacijama, gradili su velebne opservatorije, hramove i piramide koji su na spektakularan način, obično igrom svjetla i sjene, označavali ovaj dan. To je bio kraj i novi početak, smještajući u centar svog obožavanja Sunce te personificirajći ga s bogovima. Sunce na zimski solsticij ima najslabiju snagu, tama vlada svijetom, ali i nagovještava povratak snage u Sunce gdje noć i tama polako počinju gubiti bitku sa danom i svjetlom. Također upravo oko zimskog solsticija, Zemlja je fizički najbliža Suncu, međutim najbliža točka smješta se oko 5. siječnja. Zemlja se oko Sunca giba po elipsi, i za razliku od kružnice na kojoj su sve točke ravnopravne, elipsa nam dopušta da odaberemo 4 točke koje se na poseban način ističu. To su dvije najbliže i 2 najudaljenije točke od centra elipse (Sunca). Pošto je sama zemljina orbita oko Sunca malo pomaknuta, tj. ekscentrična je, fizička točka kada je Zemlja najbliža Suncu je 5. siječanj, ali u pojas najbližih točaka Suncu možemo smjestiti i zimski solsticij.

Uglavnom, računica kojom se bavimo je vrlo osjetljiva, jedan dan pogreške u terminu uvjetuje desetke godina pogreške u manifestaciji događaja. Galaktičko poravnanje se često prikazuje kao događaj jednom u 26 000 godina, a prešućuje se njegova dužina od 36 godina. Također se za termin uzima 2012. godina kao kulminacija, što je pogrešno jer je kulminacija samog događaja bila 1998. godine. A to sve pod uvjetom da nam je centralni dan 21.12. U periodu od 26000 godina Zemljine precesije, svake godine je jedan određeni dan galaktičko poravnanje, trenutno smo u periodu kada galaktičko poravnanje pada na 21.12. Kako vrijeme odmiče, svakih nekoliko desetaka godina (36 godina) galaktičko poravanje će se odvijati na slijedeći dan, 22.12, pa 23.12. itd. da bi za puni krug od 26 000 godina dakle 21.12.28 000 (plus minus stotinjak godina) galaktičko poravnanje ponovno bilo upravo 21.12.

Sama težina našeg datuma može se ogledati jedino zbog činjenice da pada na zimski solsticij. Ovdje želim malo elaborirati ovu činjenicu. Naime, zbog elipse i cikličnog kruženja, neki vanjski promatrač (napredna izvanzemaljska civilizacija) logičnim bi slijedom u bilježenju protoga vremena na Zemlji kao početni događaj (i krajnji) uzela vjerojatno onu točku kada je Zemlja najbliža Suncu, a to je 5. siječanj. Ako malo korigiramo taj datum, uzmemo u obzir zimski solsticij, za datum početka i kraja nameće se 21.12. Međutim, ovo je velika spekulacija za koje nemamo niti jedan dokaz pa stoga ne možemo temeljiti naše teorije i opservacije na ovoj klimavoj pretpostavki.

to je bilo i 2004. pa smo preživili, ali 2012. neće biti vidljivo iz Rvacke.
a izgledalo je ovako:

gledano astrološki Venera u Sunčevoj kući možda znači puno ljubavi

ma kakav crni kraj, ispalo da ovi nisu više radili na kalendaru...jednostavno su stali tu di jesu i sada svi pomislili na kraj...eh...to negdije na netu procitala...