Ispod tamnog oblaka sada robot stoji sam
I čeka kišu da ga prekrije
Natopi mu spojeve
Prekrije hrđom zauvijek

Metalno tijelo bez nje ne ide nikuda više
Baterije pri kraju i sve manje struje šalju poznaje li robot anđele
A onaj tko je stvarao nije mu usne stavio samo u snu on može ljubiti
I sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek...kaže on i nestane

Među puno crnih žica on mjesto srca ima kutiju sa njenim pramenom
A ispod zlatnih očiju ima dvije kamere skrivene u tami kacige
I sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek...kaže on i nestane
I sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek...kaže on i nestane

Cijeli život bio je samo njena igračka mali robot što se navija
A ona nije shvatila ono sto robot osjeća
Samo se nasmijala
I sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek...kaže on i nestane
I sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek...poljubi me robote...

Jedna od najljepših ljubavnih pjesama u suvremenoj poeziji jest pjesma nepoznate američke djevojka.Naslov glasi „Stvari koje nisi učinio.Evo te pjesme“


Sjećaš li se onog dana kad sam te molila da mi

posudiš svoj novi auto, koji sam zatim slupala?

Mislila sam da ćeš me ubiti, ali ti to nisi učinio.

A sjećaš li se kad sam te nagovorila da pođemo

Na plažu iako si ti govorio da će padati kiša i kiša

je zatim i padala?

Mislila sam da ćeš viknuti: „Jesam li ti rekao?!“

Ali ti si ostao miran.

Sjećaš li se kad sam očijukala sa svima da kod

tebe izazovem ljubomoru, i ti si bio ljubomoran .

Mislila sam da ćeš me ostavit,ali ti to nisi učinio.

Sjećaš li se kada sam prevrnula tortu od jagoda na

Tepih tvoga auta?

Mislila sam da ćeš me istući, ali ti to nisi učinio.

A sjetit ćeš se sigurno i one večeri kad sam ti

zaboravila reći da na slavlje treba doći u večernjem

odijelu pa si došao u trapericama.

Mislila sam da ćeš me ostaviti ali ti to nisi učinio.

Istina , mnogo toga nisi učinio.

Ali uvijek si bio strpljiv samnom voli si me i

štitio.

Za mnoge stvari bi te molila za oproštenje

da si se vratio iz Vijetnama .

Ali tise nisi vratio



Zlatno pravilo:

Samo jednom živimo na ovome svijetu. Sve ono dobro što ga jedni drugima možemo učiniti, ljubaznost koju možemo iskazati, učinimo odmah. Ne odgađamo to i ne zanemarujmo jer ovim svijetom nećemo proći drugi put.

Kad je Bog napravio ženu, došao je do šestog dana, radeći prekovremeno.

Došao je anđeo i pitao ga:
“Zašto trošiš tako puno vremena na nju?”

I bog odgovara: “Jesi li ti vidio što sam joj joj sve dao, specifikaciju prema kojoj ju oblikujem?"

“Ona mora znati prati, ali ne smije biti od plastike, treba imati više od 200 pokretnih zglobova, svi moraju imati mogućnost za promjenu, i pri tom da svaka dijeta funkcionira, i još da ima krilo za najmanje četvero djece…ali u isto vrijeme da ima poljubac, koji može izliječiti sve, od ozlijeđenog koljena do slomljenog srca, i sve ovo radi sa samo dvije ruke.”

Anđeo se začudio svim tim vještinama.

“Sa samo dvije ruke… Nemoguće!”

“I ovo je samo standardni model…”

“To je puno posla za jedan dan… odmori se, pa je sutra dovrši“.

“Ne želim to”, protestirao je Bog, “tako sam blizu da završim ovo biće, što je mom srcu drago.

Kad se razboli, sama se izbori za ozdravljenje, i može raditi 18 sati dnevno.”

Anđeo se približio i dotaknuo ženu.

“Bože, kako si je napravio taku meku…” “Jest, mekana je”, kaže Bog, ali napravio sam je da ima i snagu. “Nećeš vjerovati što sve može izdržati.”

“Može li misliti?" pita Anđeo.

Bog odgovara:
“Ne samo da može misliti, može i surađivati i dogovarati se."

Anđelu nešto privuče pažnju, i dotakne ženino lice…
“Bože, izgleda da ovaj model ima jedan propust. Nisam li ti rekao da previše toga stavljaš na nju…”
“Nije to nikakav propust - to je suza”, ispravi ga Bog.

“Čemu to?," upita Anđeo.

I Bog kaže:
“Suza je njezin način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol i njen ponos.”

Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela; “Ti si genije, Bože….na sve si mislio. Žena je sjajno biće!!”

“To je istina!
Žena ima zadivljujuću snagu. Žene podnose teškoće, nose tugu, ali znaju za sreću, ljubav i svoje mišljenje.

One se smiju, kad žele vrištati.
Žene pjevaju, kada žele plakati. Plaču kad su sretne i smješkaju se kad su nervozne.

Bore se za ono u što vjeruju.
One su protiv nepravde.

Ne priznaju “ne” kao odgovor, ako postoji drugi i bolji način za rješenje. Sve od sebe daju za svoju obitelj. One prate prijateljicu k liječniku, zato što se boji. I žena voli bez granice...

One plaču kad im djeca dožive nešto novo u životu, i raduju se dobroti svojih prijatelja.
One se raduju kad čuju za neko rođenje ili vjenčanje.

Srce se njihovo slomi kad čuju za smrt neke drage osobe.
One tuguju za izgubljenim voljenim osobama, ali su jake i kada više nema ničega za što bi se borile. Žene znaju da jedan poljubac i zagrljaj može izliječiti slomljeno srce.

Ipak, žena ima jednu grešku:



Ona zaboravi koliko vrijedi!! “

Ako ti jednog dana vijest donesu da sam umro, ne žali,Na ovu zemlju sam svratio da ti malo pravim društvo,Da ostavim trag u igri noćnih leptira, neumornih pčela,Da za mnom ostane nešto u letu ptica, da nasmijemTužna lica! Moja smrt je sitničava naspram života!Nemoj tužna biti što ću jednom samo tako nestati,Nadam se da će u tebi bar neki trag mene ostati, maKoliko on čudan bio, dio je mene! A ti noću dok gledašNebo kako zvijezde ugoščuje, bilo koju da izabereš, jaSam to, mahni mi i neka to bude naša tajna da ja jošUvijek živim, lebdim, dolazim i nestajem u vremenuBrzinom uma sav od svjetlosti stvoren! Mahni mi i ja Ću ti se na kratko vratiti, da te pozdravim u vremenu U kojem smo bili skupa i opet otići rubovima beskraja,Vječno mlad! Nemoj me tražiti u umornima i starima,Jer vrlo dobro znaš da to nikada nisam bio! Ne moguBiti! Ja ne mogu umrijeti i kada umrem, jer je životVrtlog jednolik, beskonačno dug! Ja ne mogu postatiZemlja, korov, hrana za crve! Ne mogu prah postati!Ja samo mogu živjeti i kada umrem! A ti opet sutra Kada u nebo pogledaš, zvijezde ugledaš kako trepere, Imaj vjere, strah otpusti, u tišini budućnost gledaj!I kada me nestane jedne zore, možda u suton kadaUtonem, ostat ću u tebi, u tvojim mislima, svimLjudima koje sretneš nakon mene, stvarima kojeBudeš dodirivala! I nemoj upasti u kalupe i shemeKoje ti život nameće, to je jedno obično smeće odLjudi dano! I nemoj da ti bude žao, jer jedini zrak Koji sam udisao bila si ti, ljubav moja! Ako ne budešOsjetila bol nakon moga odlaska, neka te ne brine,oprosti, ja sam ti je ukrao, sa sobom odnjeo...

Let it be

Zivjeti je katkad tesko
Ali zbog toga znamo da zivimo
Ali da nam je lakse
Mozda bi znali smisao zivljenja

Ako je zivot iluzija
Onda je stvarnost takodjer iluzija
Sto bi znacilo da sve ovo sanjamo
A ako sve sanjamo onda je vrijeme da se probudimo
A sta ako je prava stvarnost jos gora??
Dali bi onda htjeli opet snivati??

Da volimo sebe voljeli bi i druge
Kazu da tko voli ljude
Voli i zivotinje
A nemora biti obrnuto
Pa zasto bi nas onda zivotinje Voljele
Ako nevolimo ni sami sebe

Filozofiranje je mozda nacin zivota
a dali je ispravan to je stvar filozofije
Bas kao i sve u sto vjerujemo
Da nema filozofa nebi postojao nacin zivota
Bili bi obicne zivotinje na planeti

Jer filozofija cini covjeka
A ne tehnologija, vjera ili politika
Za mene kazu da sam filozof
a ja samo kazem let it be

-----------
C/P sa mojeg bloga
nestoonecemu.blog.hr