Odgovornost prema sebi nije odgovornost prema drugima. Postoji osobno područje i područje suživota s drugim ljudima. Ono što radim sama sa sobom pripada u osobno područje, a ono kako se ponašam prema drugima tiče se njih. Inače, osobi koja se samoozljeđuje posljednje na svijetu treba da je ,,okolina ne gleda baš blagonaklono''.
Ne možeš osobu prisiliti da pazi na sebe ili je kazniti zato što nešto čini sama sebi. Tu se postavlja pitanje voliš li ti uopće tu osobu ili samo ono što ona za tebe predstavlja.

Točkice nije baš skroz tako

Uzmimo da si roditelj i da sam sebi radiš loše , kako onda utječeš na vlastito dite i na njegovo samopouzdanje i sposobnost da opstane ili da se na nekog osloni , na nekog tko mu je najbliži
Onda uzmimo da si ti nečije dite i sebi radiš loše , kako ti onda utječeš na roditelje koji sigurno ne žele da tebi bude loše ili da sam sebi radiš loše
Onda uzmimo i samoozlijeđivanje , kako netko tko te voli može dopustit da štetiš svom zdravlju i to sve olako gledat ?

Siguran san da jedino osobama koje nevole nikog može samoozlijeđivanje bliske osobe bit normalna stvar , nemože se nikog na ništa prisilit ali mislin da ako si uz nekog emotivno vezan , nemožeš sam sebi dopustit da to sve samo mirno promatraš , odgovornost prema sebi je najveća odgovornost prema drugima

I ja pod samoozlijeđivanje nemislin da skakanje padobranom ,ekstremne sportove ili nekakve opasne hobije koji mogu bit uz to šta su opasni na neki način i dobri
nemislin nit na istiskivanje čvilja ,prištića ili šta već ...nego na rizanje žila ili
neke teže oblike nanošenja ozlijeda svom tijelu
To i u večini slučajeva rade emocionalno nestabilne ili nečim teškim u životu pogođene osobe , ova pomalo liberalna doktrina izostanka bilo kakvog pomaganja ili pokušaja pomoći osobi koja sebi čini loše se meni osobno nesviđa .. posebno jer sam mišljenja da ako nekog voliš nemožeš gledat tek tako kako osoba koju voliš sama sebi nanosi zlo
Uostalom emocija bliskosti s nekim , povezanosti je po meni nešto naj-ljudskije ali i generalno najlipše šta postoji i meni osobno nebi bilo nikad drago da netko meni blizak radi sebi nnešto destruktivno ali nit mi je drago da ja eventualno isto sebi radin , jer koliko bi bezosjećajno bilo mislit samo na sebe a ne osjećat da nekog drugog može tvoj problem teško pogađat

Ukratko, treba voditi računa da u većini slučajeva zlostavljajući sebe zlostavljamo druge. Naše je pravo da sami sebe tretiramo kako nas je volja, ali nije pošteno pri tome ne voditi računa o efektu koji takvo ponašanje ima na naše bližnje.

Upravo tako

Zašto bi moj problem pogađao druge? Ako me netko voli pa pati zato što ja imam problem, bolje bi bilo da me ne voli.
Nepomaganje i nevođenje računa nipošto nije ,,liberalna'' doktrina. Upravo pomaganje i vođenje računa zahtijeva liberalan, neosuđujući stav, pri kojemu vodiš računa o osobi koja ima problem, a ne o efektu koji taj problem na tebe ima. Ako pristupaš nekome u nevolji sa stavom ,,Jesi li ti svjestan što MENI radiš?'' bolje da mu ni ne ,,pomažeš''.
Znači, čovjek bi kad mu je loše trebao misliti na to kakav efekt njegova (makar i samoskrivljena) nevolja ima na nekog drugog? Po mom mišljenju nije pošteno toj osobi stvarati dodatan teret, prozivajući je zbog efekata koje njen problem ima na druge. Ako hoćeš nekome pomoći, valjda mu hoćeš pomoći da bi njemu bilo bolje, a ne tebi.
Ako si tkogod prereže žile, prerezao ih je sebi, a ne svome djetetu ni svojim roditeljima.
Je li pošteno od nekoga zahtijevati da živi zato što je tebi stalo do njega?
Zanimljivo mi je kako se, kad je tkogod autodestruktivan, uvijek poteže pitanje bližnjih, a kao da se nema u vidu kako su i ti bližnji osobe sa psihom, slobodnom voljom i vlastitim odlukama i stremljenjima koja nisu ništa ni vrjednija ni manje vrijedna od onih autodestruktivne osobe. Kao da bližnji u toj argumentaciji postaju apstraktne osobe koje će ,,patiti'', a kad bi ti bližnji postali autodestruktivni ili upali u suicidalnu krizu, bi li i oni naišli na osudu i spočitavanje ,,Misli na ovog i onog.''?
Naime, ako neku osobu voliš i poštuješ, voliš je i poštuješ kao pojedinca koji ima slobodnu volju i ako ti je žao zbog njegova problema, žao ti je što mu taj problem predstavlja patnju koju mu je teško podnositi, koja ga žalosti, a ne zato što ti to moraš gledati.
Ako moji roditelji ne žele da ja sama sebi radim loše, a ja želim, tko su oni da odlučuju što ću ja sama sebi raditi?
Vjerujem da bi svijet bio ljepše mjesto kad bi više ljudi gledalo svoja posla. Ili pomozi, ili ne pametuj. Napomena: ,,Budalo sebična, zar ti misliš da je meni lako to gledati?'' nije pomaganje, nego upravo suprotno.

bez uvrede, al vidi se da si još mlada. Razumjet ćeš jednog dana.

tko je bez grijeha neka prvi baci kamen.

Nadam se da neću, jer bi to moglo značiti da bih i ja mogla nekome raditi probleme zbog svojih emocija i misliti kako tkogod meni čini nekakvu nepravdu time što na ovaj ili onaj način šteti sebi.
Kakve to veze ima s godinama?

Ako je nekoj osobi uistinu stalo do tebe, onda je tvoj problem ujedno i njen problem. To se posebno odnosi na članove uže obitelji i ukućane.

Misliti da nije tako odraz je naivnosti i vrlo nezrele sebičnosti.


Naivnost kopni s godinama. Vjerovanje da nisi naivan u mladoj dobi samo po sebi dokaz naivnosti.

A nije nezrela sebičnost doživljavati tuđi problem kao vlastiti i tako mu stvarati dodatne probleme? Kako je to pokazatelj da je nekomu zbilja stalo do neke osobe? Ako mu je zbilja stalo, onda i cijeni i poštuje volju i privatnost te osobe. Nije razborito dopustiti da tvoja sreća ovisi o osobi koja i sama može misliti i djelovati. Kad-tad sukobit će se tvoja i njezina volja, a to nije dobro ni za tebe ni za nju. S druge strane, ako je promatraš odvojeno i osluškuješ njezine potrebe, možeš joj i pomoći da riješi taj svoj problem i da bude zadovoljnija, a zatim ćeš vjerojatno i ti biti zadovoljniji jer je njoj dobro. Zato bi trebalo poraditi na tome da sebe i druge promatraš odvojeno, a ne istjerivati svoju volju na tuđem ,,terenu''.
Iz iskustva kažem da to s patnjom bližnjih samo stvara dodatne probleme gdje ih ne treba, doprinosi napetosti između ljudi (na primjer, između ukućanâ i unutar obitelji), dovodi do vrlo ružnih situacija u kojima se ljudi međusobno okrivljuju i općenito ne donosi ništa dobro.
Ljudi su bića koja misle, osjećaju, žele i pate. Kao takvima im treba pristupati, a ne samo kao dijelu tvoga kućanstva, obitelji ili prijateljskoga kruga.
Vjerujem da je ljudski osjećati da tuđi problem i tebe pogađa ako voliš tu osobu, ali to bi trebalo nastojati zatomljivati i boriti se protiv toga, a ne smatrati dokazom brige i ljubavi jer, kažem, to ne donosi ništa dobro.
Ne vjerujem da nisam naivna, ali vjerujem da sam s vremenom manje naivna nego što bijah prije. Žao mi je ako sam u krivu.

S ovim se apsolutno slažem. U mnogim slučajevima čak i sami roditelji rade baš ovu pogrešku. Njima nije toliko do toga kako bi pomogli svojem djetetu koje ima probleme da ih samostalno riješi koliko do toga da ONI budu ti koji će riješiti problem svog djeteta, koji će svojim dobročinstvom to dijete izvesti na "pravi put". Taj neki pokušaj dizanja samog sebe u tuđim oćima radeći "nesebično djelo", a što je u biti ništa drugo nego samopravedna osoba.


Slažem se ali tu je najvažniji pristup i motiv. Osoba koja ti želi pomoći samo kako bi se ona nakon toga osjećala bolje i uzvišenije a ne toliko zbog toga kako bi tebi pomogla baš i nebi kategorizirao da joj je stalo do tebe... a u puno slučajeva je to teško raspoznat.

Mislim da u slučaju oca i matere ne bi smjelo bit teško raspoznat. A mislim da su u većini slučajeva bolesna djeca veći teret roditeljima nego sama sebi.

Osim u onim slučajevima kad su roditelji poremećeni.

U fizičkom smislu razumijem da mogu biti (jer može biti zahtjevno brinuti o, na primjer, autističnom djetetu, a ono zbog toga ne mora naročito patiti jer je ionako u svom svijetu i ondje se osjeća sigurno), ali mislim da u emocionalnom smislu ne bi smjela biti. Ako se tkogod pomirio sa svojom sudbinom i prihvatio svoj život takav kakav jest, tko si ti da se više uznemiruješ zbog toga nego onaj koji mora živjeti s time?
Uglavnom, mislim da bi roditelj trebao koliko god može nastojati ne razmišljati o svom bolesnom djetetu kao o teretu, nego kao o nekome koga voli i tko mu ipak svojim postojanjem donosi više radosti, nego tuge.
Nije, naime, lako ni biti teret nekome. Ako si preuzeo brigu o nekome pa ti je to pretvorilo život u jad i čemer, ta će se osoba zacijelo osjećati krivom što se rodila, a to je osjećaj koji nitko ne bi trebao imati.
Zato je ta međusobna isprepletenost životâ, osobito u obitelji, vrlo nezgodna i zeznuta stvar. Ne kažem da ne postoji, ali mislim da je loše što postoji jer tako svi ispadnu nesretni, potenciraju taj osjećaj jedni drugima i tako imamo vrlo ružan krug u kojem se cijela obitelj vrti.
Umijeće je to prevladati, a za to je potrebno, kao prvo, više cijeniti samu osobu nego što patiš zbog njezina problema, a kao drugo, prihvatiti svakoga kao pojedinca koji ima pravo na svoj životni put (a u određenom je smislu i odabir smrti odabir životnog puta) i koji može imati i probleme, i biti nesretan, i trebati utjehu.
Vjerujem kako je među gorim stvarima koje se u obitelji mogu dogoditi da, na primjer, roditelj smatra kako je zakazao u svojoj roditeljskoj dužnosti ako mu je dijete nesretno ili bolesno, ili da smatra kako se ono što se događa njegovu djetetu događa njemu osobno (već spomenuto ,,Zašto mi to radiš?!'' kad osobi nije dobro pa ogrezne u autodestrukciju) ili kada dijete doživljava kao svoj produžetak. Nisu roditelji u pitanju, ali meni bi se kosa digla na glavi svaki put kad bi mi baka kao maloj mazila noge bez moje dozvole (nikad nisam voljela da me se dir, grli mazi i slično), govoreći: ,,Reci mi, koja je nogica moja?'' Ono, nijedna, tvoje su noge na tebi.
Dijete je dijete, a roditelj je roditelj i za skladan je odnos nužno to poštovati.
Još mi jedan primjer štetnosti spomenutog ispreplitanja pada na pamet: osobe koje su, na primjer, suicidalne ili anorektične (a vjerojatno i u nekim drugim slučajevima) mogu kriti to svoje stanje od roditeljâ upravo iz razumijevanja i sućuti prema njima, ali sućut i razumijevanje više treba njima, i dobar bi ih roditelj trebao biti u stanju pružiti te ne dopustiti da ga šok spriječi u tome. Skrivanje problema iz obzira može poprilično štetiti, spriječiti osobu da traži pomoć i dodatno je gurnuti u ponor ako je riječ o kakvoj autodestrukciji. Prema tome, tu bi određena sebičnost (razmišljanje ,,Trebam, želim i zaslužujem pomoć te ću je tražiti.'') donijela više dobrobiti od ,,Ne želim vidjeti majku kako plače zbog mene pa ću šutjeti.'', na primjer.
Ili sam opet naivna?
Suikotreki, što je to ,,samopravedna osoba''?

Mislio sam na "self righteous" ali ne znam točan hrvatski prijevod.
Mislio sam na ovo: http://www.urbandictionary.com/define.p ... -righteous

Točkica neznam dal ti shvačaš da potpuno ispravno postupanje zapravo ne postoji i nikad neće postojat

Isto tako polovica ovih diskusija su puko teoretiziranje jer često se dogodi da u teoriji stvarno svak opisuje "ispravne postupke" u nekoj situaciji a kad takva situacija dođe postupi potpuno drugačije

Ja naprimjer jednu stvar znan u svezi jedne pojave koji si ti spomenila a to je plakanje radi nekog , e pa to plakanje je često neizbježno a često je i plakanje najbolja opcija .. puno je teža bol ona kad zbog nekog pokušavaš skrit prave emocije , znan iz svog života neke takve situacije (vezano uz bolesti većinom, nevezano za ovu temu) , to skrivanje riže i bode iznutra i nemože nikakvo "negovorenje" sakrit neke stvari , jer ako je netko anoreksičan ili depresivan , to se osjeti a onda to šta moraš nekog zaštitit na način da mu nebudeš dodatan teret ili prevelik pritisak , zna bolit poprilično ekstremno

Isto tako sebičnost je jako proizvoljna kategorija , možda najšira emotivna kategorija koja postoji jer često i odbijanje pomoći je sebično skoro jednako kao i pretjerano nuđenje iste i nedostatak takta prema nekom kog nešto mući i želi mu se pomoć


No znaš kad se netko ide utopit , nije baš moralno reć "aj utopi se to je tvoje pravo" ..moralno bi bilo skočit za tom osobom i dokazat joj da ona vridi i da se živit isplati ..normalno da u životu ima depresivnih i teških situacija ali za večinu ljudi uvik postoji izlaz ..samo pitanje kakav

U ovim stvarima (emocije ..osobna prava ..međuljudski odnosi) nema nikad potpuno pravih ili krivih stajališta ..svaka osoba je osoba za sebe ali i svaka situacija je situacija za sebe ..tu ima masu malih točkica koje se povezuju u širu sliku ..nitko ne živi sam na svitu ali nitko ne živi tuđi život nego svoj !!